недеља, 21. септембар 2014.

LAVLJE SRCE

Čudio se moj bravar, šta sam to uradila s ovim mehanizmom. Vrat ključa je ostao savijen kao korona,  brava se iznutra preklopila i zaglavila, a ja nisam mogla da se setim kako je do toga došlo. Kaže, do sada je rešavao i mnogo veće probleme s četvorotaktnim motorima, a eto ovo mehaničko čudo mu ostaje misterija.
Bravama se bavio predano i pedantno, iz časti profesije, a ljutim mašinama iz čiste dečije ljubavi. Stare automobile je skupljao iz strasti. Zabavljalo ga je da se igra demijurga, i da vraća život i brzinu već otpisanim mehanizmima. Odrastao je sa dedom, nekada čuvenim majstorom mehaničarem, koji ga je naučio svemu što zna.
Najviše su voleli da se provozaju kroz grad dedinom starom ladom, u koju su ubacili motor BMW-a i skraćeni, trkački menjač, pa da na svakom semaforu ostave u oblaku dima  sve audije i mercedese. Neko duže vreme, deka ga je svakog dana zaboravljao i s mukom se prisećao ko je. Unuk bi mu strpljivo svakog dana iznova sve pričao, pažljivo rekonstruisao dedino sećanje koje je sve brže čilelo, da bi izraz straha i nesigurnosti postepeno nestajao sa starčevog lica, puštajući nemoćnu tugu da upliva bez brana. Ponekad bi bio svestan ko je on, samo nije shvatao da je unuk odavno odrastao, već bi i dalje tražio svog malog dečaka.
Svi su bili saglasni kako bi trebalo da nađe neko lepo i mirno mesto gde bi se medicinsko osoblje bolje  brinulo o njegovom deki, ali srce mu nije dalo. Nije dozvolio da mu deda ode u starački dom. I tako su živela njih dvojica, u kući u kojoj je još uvek bilo bakinih stvari i njenog mirisa lavande, starih kredenaca i uramljenih fotografija. Na nekima su bili baba i deda u šetnji sa malim unukom, puno njegovih slika dok je rastao, i neke dedine crno-bele, dok je bio mlad i ničeg se nije plašio.
Visok i prav, nalik svom unuku sada, samo s talasastom kosom stajao je ponosno u dresu golmana, držeći loptu na grudima, na sigurnom. Ništa nisu menjali u toj kući na kraju Zemuna, s malim dvorištem i garažom, koji su bili puni transformersa i njihovih delova. U prećutnom savezništvu, oni bi zajedno montirali motore i menjali karburatore, sastavljali auspuhe i krpili karpete. Deda je tada bio duboko zamišljen, skoncentrisan na one odnose delova koje je najbolje poznavao. Njegove ruke su same prepoznavale relaciju između komada koje je držao, šrafile, sekle, povezivale, kao ruke iskusnog hirurga koje imaju sopstveno pamćenje.
Ponekad bi zastao da se odmori, i ljubopitljivo posmatrao onog mladića koji je tako ozbiljno gledao planove, i bacao pogled na dedu, ispod namrštenih obrva. Ponekad zaista nije pamtio ko je on, ali je osećao da je dobar, da je nekako po srcu njegov, i da se tako njih dvojica zajedno igraju, prkoseći zaboravu.
Bilo je Svetsko prvenstvo, ono doba leta kad svi  gledaju fudbal u što većem društvu. Kod kuma se skupila ekipa za utakmicu na najvišem nivou, na 18. spratu solitera. Pogled sa terase u predvečerje  bio je  dovoljno dobar razlog za posetu, i bez utakmice. Momci znatno različitih generacija su, čekajući da glavna igra počne, pijuckali na terasi i zaključili kako Beograd ima najspektakularnije zalaske sunca i fudbalske priče. Nagovorili su deku da im opisuje svoje golmanske parade. Začudo, ta sećanja su bila sveža i živa, kao da nikada nisu otpremljena u arhivu. Tako ih je pripovedao, oživevši atmosferu prašnjavog terena u Beogradu pre rata, sve njegove zvuke i mirise. Kao da gledaju dokumentarac kako se snima pred njihovim očima.
Sijale su mu oči dok se prisećao kako je odbranio penal panterskim skokom na granici gravitacije. Kako su skandirali njegovo ime. Kako su ga nosili na rukama. Izašla mu slika u novinama, a on onako visok, sjajne kose, s loptom na prsima. Njegov unuk je udahnuo dublje nego inače, i utisnuo ceo taj trenutak -  da ga zadrži u grudima.  Taj sjaj u dedinim očima, kad se vidi srce lava.
 U kumovom stanu na 18. spratu, s fascinantnim pogledom koji ga nikada nije zanimao, živeo je jedan debeli persijski mačak, koji nikada nije izlazio na terasu, ali je zato unutrašnji prostor stana bio njegova neprikosnovena teritorija. Mačak je bio krajnje mrzovoljan, i nikako mu se nije dopadalo to što je njegov čovek pozvao gomilu bučnih bića te svoje vrste da mu se vrzmaju po posedu. Još bi nekako i podneo onog bravara što je došao sa starim belim primerkom, taj beli mu je izgledao kao da bi skoro i mogao da ga razume. Ali njegov čovek ga je baš iznervirao time što je pozvao  i veterinara, onog kojeg mačak nije  podnosio.
Nikad se nije mazio i uglavnom je bio ljut na ceo svet, osim kad je bio potpuno nezainteresovan. Sad je izgledao baš tako, kad ih je sve lepo ispratio na terasu. Da su mu šapice malo funkcionalnije, zabravio bi vrata za njima, i zaključao ih napolju. Pa neka ih otvara onaj njihov bravar...
U pola priče, preseklo ih je nešto teško i krupno, kad je preletelo preko njihovih flaša s pivom. U sekundi su ugledali prizor kao iz crtanog filma –  mačak levitira u vazduhu, sa slepim mišem u zubima, u ekstatičnom lovačkom zanosu, pre nego što shvati da ispod šapa nema nikakvog oslonca, već samo osamnaest spratova razređenog večernjeg vazduha. Strmoglavio se pre nego što su oni stigli i da vrisnu.
Kao bez duše, sjurili su se u prizemlje, ne verujući šta su upravo videli. Otkud se u onom mrzovoljnom mačku pojavio taj predatorski nagon?... Šta mu bi, da se onako baci?... Kum je zaplakao od muke, na pomisao šta će zateći od svog starog mačka. Tražili su ga, dozivali, uplašeni od onoga što bi mogli da pronađu. Dok veterinar nije čuo slabo mjaukanje iz žive ograde. Mačak je bio živ, i gotovo nepovređen. Samo je bio nagnječen; slomio jedno rebro, i ostao bez jednog zuba, koji mu je iščupao slepi miš kad se otrgao iz njegovog stiska.
Kasnije te večeri, smirivši se od silnih uzbuđenja najzad ispred ekrana, svi su zajedno gledali utakmicu i bučno navijali. Mačak je, upakovan u zavoje i imobilisan, dremao dedi u krilu.
Moj bravar ih je posmatrao iskosa, da ne primete. Video je da deda uopšte i ne gleda fudbal, boraveći u nekom svom vremenu. Shvatao ga je, bez reči - sve to su, za njega koji  je već sve preživeo, za nekadašnjeg heroja i gospodara terena, bile  samo reprize prolaznih emocija... Oprezno je milovao mačije krzno koje je žmirkalo - verovatno i u snu mrzeći veterinara koji ga je tako čvrsto uvezao.
- U tom trenutku, rekao je moj bravar – bilo je kao da smo se odjednom našli s jedne strane nekog nevidljivog zida, to sam skroz jasno osetio. Kao da smo ostali ispred staklene vitrine, a u njoj slika dva ranjena heroja.
- I ugasili su se negde u isto vreme, prošle godine - dodao je tiho , vrativši mehanizam na mesto.
- Evo, sad se lako otključava...  – na trenutak je probao da izađe iz svoje priče, steglo ga je u grlu. A onda je, kao za sebe, istisnuo iz onog trenutka sećanja, iz dubine grudi:

- To kad samo osetiš, samo se baciš... tu se ne razmišlja. To je lavlje srce. Znaš, s tim il’ se rodiš, il’ ti nikad ne izraste.

Нема коментара:

Постави коментар