U lokalnom Centropromu sam od kasirki Drage i Savete, ponosnih manekenki za
borosane i menadžerki aparata za mlevenje sveže kafe, dobijala žvaku
"Bazooka Joe" umesto kusura. I nisam se bunila, bila je to roze žvaka
od koje se momentalno iščaši vilica, pa posle ceo dan pričam onako zabavno, s
krckanjem i pucketanjem u ušima. Imala je i preslikač, pa dok savladavam onu
guku PVC materije s ukusom jagode, već pažljivo pritiskam sličicu na ruku, i
oduševim se kad se otisne cela. U ono vreme, pazilo se na kvalitet.
Kad sam
odrasla, pročitala sam pesmu sa stihom "neću žvaku umesto kusura", te
sam tako zaključila da moj slučaj nije bio usamljen. Izgleda da se ostala deca nisu tako zabavljala s
preslikačima, dok su neka, dočim, zapatila i traume, koje su kasnije
sublimirala u poeziju, kako to već obično biva. Onda više niko nije ni vraćao
kusur, pa su i zamenski proizvodi pali u zaborav.
Juče sam od
prodavca u lokalnoj piljari, umesto kusura ili bazuka Džoa, dobila glavicu
belog luka. Gledao me je sa dlana, tek malko rascvetan, s ružičastim zapercima.
Kaže čovek, "mali znak pažnje, za stalnu mušteriju".
Au.
Razmišljala
sam putem do kuće, da li je prodavac procenio da mi to treba protiv energetskih
vampira, ili mi je poklonio džebanu da uzvratim vatru penzionerskom eskadronu u
gradskom prevozu?...
I kad sam to,
trista mu Betmena, pretrčala putanju od žvake s preslikačem, do belog luka? Kakav beli luk za stalne
mušterije?! Pod hitno da se vrati tradicija žvake umesto kusura.
Ili bar da obuje borosane, pa da mu sve oprostim.
