Kafana mora da ima karirane stolnjake. Po njima su, kao
zvezdana mapa za orijentaciju, razbacane progoretine od žara cigareta, nehajno
razgorelih međ’ prstima pjanih lica. Nijedna kafana koja drži do sebe,
neće pokleknuti pred nasrtajem trenda preterane urednosti i promeniti
stolnjak samo zato što je malčice progoreo. Još da neko pomisli kako nemaju
dobru rakiju, i da im se niko nikad ne napije, pa da izađu na zao glas među
kafedžijama. Sve što je ispod 50% površine stolnjaka, ne smatra se ozbiljnim
oštećenjem. Sve se to da
zamaskirati neprogorelim delovima salveta, zidarskim pivom, masnim čašama, šoljicama kafe debelih stranica sa plavom trakom na rubu, ili
žutim plehanim pepeljarama. One plave su čisto pomodarstvo.
Kafana koja je u mom detinjstvu ustanovila te standarde, nalazila se među drugim dremljivim kućama u Zemunu. Zvala se Vardar, ali svi su je zvali Kod Rade Makedonca. Čika Rade je govorio mekim naglaskom bez padeža, čistio mrve sa stolnjaka masnom krpom, kojom bi prethodno brisao znoj sa čela, terao muve, polirao čaše, useknuo nos, ili pokupio mokru mrlju s poda. Ne nužno tim redom. Gajio je, osim tih živopisnih navika, i trofejni dugački nokat na malom prstu, sa zlatnim pečatnjakom. Taj se modni detalj takođe održao i među redovnim posetiocima njegove kafane, kao naročiti znak pripadnosti istom estetskom diskursu. Valjda su se tako osećali kao tajno društvo, banda, sekta, šta znam. Uglavnom, bili su ubeđeni da je to vrlo elegantno. To im je bilo umesto tetovaže na ramenu sa ćiriličnim natpisom Vardar, u srcu probodenom strelom. Mislim da su s tim dugačkim noktom ipak manje bolno prošli kroz proces inicijacije u krug odabranih poštovalaca ovog renomiranog ugostiteljskog objekta.
Čika Rade je sve servirao potpuno ležerno, na brzinu istovarivši sve sa ovala u jedan do dva tanjira, onako otprilike. Šta ima veze, ionako smo familija, lako ćemo se sami podeliti. Bio je bolećiv prema deci svojih sledbenika, tako da je i u najvećoj gužvi imao strpljenja da vadi kosti iz oslića, iako nije propuštao da natukne kako je kečiga bez kostiju najbolja i najzdravija za decu.
Izgleda da je u tretmanu ribljih kostiju onaj nokat imao zapaženu funkciju. Međutim, ja sam se neutešno rasplakala kad je pokušao da u mom tanjiru demonstrira preciznu mehaniku rožnatog pomagala, pa je s čuđenjem ipak odustao. Malo se zabrinuo što sam tako osetljiva, da nisam malokrvna. Odmah je ponudio da mi donese jednu supicu od kostiju, "majka da jade, kerka da gleda, na kerku gu ne dava", da se trgnem na vreme.
Rade mi je bio simpatičan, uprkos onoj strašnoj krpi od koje sam strepela da me ne takne, ali sam supu bez dvoumljenja odbila. Imao je običaj da u svaki duboki tanjir koji je prenosio, zaglibi palčeve udavljene do pola, koje bi posle s blaženim coktanjem olizao kad spusti tanjir, da pokaže kako je kuvarica – uh, nema joj ravne.
U Zemunskoj gimnaziji nam je direktor zabranio da organizujemo matursku proslavu na nekom dostojanstvenijem mestu, kako se to pre njegovog zemana oduvek činilo.
Kao pravi moderni menadžer, on je napravio poslovni aranžman sa direktorom kafane Central, i našoj generaciji je pripala retka čast da izginemo kao žrtve njegovog obećanja, datog na našu štetu i posvemašnji užas.
Našli smo se, zgranuti, onako maštovito napirlitani i u svečanoj odeći, u masnoj sali ekspres restorana sa stubovima u rezeda pločicama. U ćošku je, atmosfere radi, već zavijao neki nesrećni orkestar s prejadnim pevačem i zvučnicima s višestrukim odjekom.
Među spojenim stolovima, šetale su u borosanama servirke s mrežicama na glavama, fljuskajući kutlačama neku bezobličnu konzumaciju malo po tanjirima, malo po stolnjacima.
Moje drugarice su najpre u emotivnom šoku otplakale jednu turu nad nesrećnom sudbinom svojih divnih haljinica u sramotno ružnom enterijeru, a kad su došle sebi, zabavljale smo se slikanjem s razmazanom šminkom, sa drugarima koji su bili neuporedivo manja zakerala.
Oni su bili mnogo praktičniji, i odmah su skovali lukavi plan. Upadljivo su hvalili pevača, potpuno neosnovano, aplaudirali mu, sprijateljili se i napili ga već posle desetak numera, a onda su sami uzeli instrumente i napravili odličan koncert. Kafana više uopšte nije bila bitna, jer je nama bilo zabavno.
Kad smo se izjadali profesorki Radi kako nas je direktor usrećio svojim biznis aranžmanom, prvo je oprezno pitala “A Vardar nije pominjao?...”
Ipak, za svaki slučaj.
Kafana koja je u mom detinjstvu ustanovila te standarde, nalazila se među drugim dremljivim kućama u Zemunu. Zvala se Vardar, ali svi su je zvali Kod Rade Makedonca. Čika Rade je govorio mekim naglaskom bez padeža, čistio mrve sa stolnjaka masnom krpom, kojom bi prethodno brisao znoj sa čela, terao muve, polirao čaše, useknuo nos, ili pokupio mokru mrlju s poda. Ne nužno tim redom. Gajio je, osim tih živopisnih navika, i trofejni dugački nokat na malom prstu, sa zlatnim pečatnjakom. Taj se modni detalj takođe održao i među redovnim posetiocima njegove kafane, kao naročiti znak pripadnosti istom estetskom diskursu. Valjda su se tako osećali kao tajno društvo, banda, sekta, šta znam. Uglavnom, bili su ubeđeni da je to vrlo elegantno. To im je bilo umesto tetovaže na ramenu sa ćiriličnim natpisom Vardar, u srcu probodenom strelom. Mislim da su s tim dugačkim noktom ipak manje bolno prošli kroz proces inicijacije u krug odabranih poštovalaca ovog renomiranog ugostiteljskog objekta.
Čika Rade je sve servirao potpuno ležerno, na brzinu istovarivši sve sa ovala u jedan do dva tanjira, onako otprilike. Šta ima veze, ionako smo familija, lako ćemo se sami podeliti. Bio je bolećiv prema deci svojih sledbenika, tako da je i u najvećoj gužvi imao strpljenja da vadi kosti iz oslića, iako nije propuštao da natukne kako je kečiga bez kostiju najbolja i najzdravija za decu.
Izgleda da je u tretmanu ribljih kostiju onaj nokat imao zapaženu funkciju. Međutim, ja sam se neutešno rasplakala kad je pokušao da u mom tanjiru demonstrira preciznu mehaniku rožnatog pomagala, pa je s čuđenjem ipak odustao. Malo se zabrinuo što sam tako osetljiva, da nisam malokrvna. Odmah je ponudio da mi donese jednu supicu od kostiju, "majka da jade, kerka da gleda, na kerku gu ne dava", da se trgnem na vreme.
Rade mi je bio simpatičan, uprkos onoj strašnoj krpi od koje sam strepela da me ne takne, ali sam supu bez dvoumljenja odbila. Imao je običaj da u svaki duboki tanjir koji je prenosio, zaglibi palčeve udavljene do pola, koje bi posle s blaženim coktanjem olizao kad spusti tanjir, da pokaže kako je kuvarica – uh, nema joj ravne.
U Zemunskoj gimnaziji nam je direktor zabranio da organizujemo matursku proslavu na nekom dostojanstvenijem mestu, kako se to pre njegovog zemana oduvek činilo.
Kao pravi moderni menadžer, on je napravio poslovni aranžman sa direktorom kafane Central, i našoj generaciji je pripala retka čast da izginemo kao žrtve njegovog obećanja, datog na našu štetu i posvemašnji užas.
Našli smo se, zgranuti, onako maštovito napirlitani i u svečanoj odeći, u masnoj sali ekspres restorana sa stubovima u rezeda pločicama. U ćošku je, atmosfere radi, već zavijao neki nesrećni orkestar s prejadnim pevačem i zvučnicima s višestrukim odjekom.
Među spojenim stolovima, šetale su u borosanama servirke s mrežicama na glavama, fljuskajući kutlačama neku bezobličnu konzumaciju malo po tanjirima, malo po stolnjacima.
Moje drugarice su najpre u emotivnom šoku otplakale jednu turu nad nesrećnom sudbinom svojih divnih haljinica u sramotno ružnom enterijeru, a kad su došle sebi, zabavljale smo se slikanjem s razmazanom šminkom, sa drugarima koji su bili neuporedivo manja zakerala.
Oni su bili mnogo praktičniji, i odmah su skovali lukavi plan. Upadljivo su hvalili pevača, potpuno neosnovano, aplaudirali mu, sprijateljili se i napili ga već posle desetak numera, a onda su sami uzeli instrumente i napravili odličan koncert. Kafana više uopšte nije bila bitna, jer je nama bilo zabavno.
Kad smo se izjadali profesorki Radi kako nas je direktor usrećio svojim biznis aranžmanom, prvo je oprezno pitala “A Vardar nije pominjao?...”
Ipak, za svaki slučaj.
Нема коментара:
Постави коментар